Lokaliteti

Gradina pored brda Osridak (15. stoljeće)

Brdo Osridak je prirodni plato na strateški zanimljivoj poziciji odakle se vrlo lako može nadgledati šire područje, a do njega vodi prirodni put, kanjon, koji povezuje morsku obalu sa naseljima u zaleđu. Tu se nalaze čak dvije istoimene kule, što nije uobičajena pojava. Arheolozi koji rade na istraživanju ovog lokaliteta smatraju da je cijeli plato bio dobro planski uređen za potrebe straže i vojske koja je tamo boravila. Kule nisu bile u funkciji istovremeno; mletačka kula je najvjerojatnije sagrađena nakon što kasnoantička više nije bila u funkciji ili je jednostavno lakše bilo izgraditi novu nego obnavljati staru. Na padini uz kule pronađeni su ostaci stepenica koje su do njih vodile, kao i zid koji je, osim za obranu, mogao služiti i kao zaštita od jake bure. Oko kula je pronađeno i mnogo rasutog građevinskog materijala, a tek će daljnja istraživanja, kao i čišćenje okolnog terena, dati cjelovitu sliku čitavog platoa Osridak. Dosadašnja istraživanja na lokalitetu Osridak – Gradina pokazala su da je ova lokacija bila od velikog značaja koncem srednjeg vijeka. O važnosti ove lokacije i kontrole prolaza ljudstva i roba govore pronađeni ostatci starije utvrde koja se sastojala od više prostorija građenih u nekoliko faza. Osim toga, pronađeno naoružanje sugerira da se ovdje nalazila dobro naoružana vojna posada.

Maškovića han (17. stoljeće)

Među malobrojnim spomenicima iz vremena turske dominacije, Maškovića han, kao najzapadniji spomenik civilne islamske kulture u Europi, zauzima prvo mjesto po stupnju sačuvanosti i svojim arhitektonskim kvalitetama. Izgradnja je započela 1644. godine po naređenju i sa sredstvima Jusufa Maškovića; visokog dostojanstvenika na sultanovu dvoru koji je u to vrijeme bio vrhovni admiral turske flote. Mašković je za izgradnju hana uložio velika novčana sredstva, a na njemu je radilo čak 500 radnika dnevno. 1645. godine Mašković sa 60.000 ratnika opsjeda i osvaja Kretu te postaje njenim maršalom. Plemenitost i viteštvo ukazano prema poraženim mletačkim vojnicima i građanima uzdiže ga među najuzornije ratnike svih vremena, ali i izaziva bijes kod sultana koji ga poziva na dvor gdje je smaknut. Njegova tragična sudbina ostavila je trag i na hanu koji nije dovršen u obliku kako su ga zamislili, iako se po dimenzijama i tehnici zidanja sačuvanih dijelova lako može zaključiti da je bio zamišljen kao reprezentativna i monumentalna građevina. Mašković je han želio sagraditi kao svoju rezidenciju, modernu građevinu koja bi imala svu potrebnu udobnost, uključujući i tursko kupatilo – hamam. Rijetki su hanovi imali hamame i to samo dokazuje koliko je raskošno bio zamišljen han Jusufa Maškovića koji je, nakon njegove smrti, dovršen u mnogo skromnijem obliku.
Han je 2015. godine obnovljen te možemo reći da je, nakon dugih 370 godina, napokon dočekao svoj dovršetak.

Poluotok Babin škoj (3. tisućljeće p.n.e. do 16. stoljeća)

Babin škoj je, prije prokopa kanala Prosika u 18. st. i spuštanja razine jezera, kao što mu i ime kaže, bio otočić, kakvim postaje i danas za vrijeme visokih voda. Poluotočić je izvrsno strateški pozicioniran za dugotrajnu aktivnu obranu i smještaj većeg broja lokalnog stanovništva, stoke i zaliha hrane, stoga je u gotovo istoj funkciji bio više tisućljeća.
U to vrijeme, ovaj dio Jadrana su naseljavali Liburni, ilirsko pleme koje na tadašnjem otočiću izgrađuje vrlo snažan obrambeni sistem, iskorištavajući samu prirodu otoka, otvorenog, ali opet prirodno izoliranog mjesta. Jezero u ovom slučaju služi kao izvor pitke vode, ali i izvrsna barijera, zbog čega obrambene zidine nalazimo samo na mjestu gdje je Babin škoj najbliži kopnu (danas spojen s njim).
Grobove najuglednijih pripadnika ilirske zajednice, grobne humke ili tumuluse, nalazimo na uzvisinama Babinog škoja, pokrivene kamenim pločama i zatrpane kamenjem. Veća gomila grobnog humka označavala je viši društveni položaj.
Kamena gomila se obično dizala nad jednim grobom, no s vremenom su pokraj prvog groba pokapali i pripadnike njegove obitelji. U grobove su stavljani razni pokojnikovi predmeti, kao što su oružje, odjeća, glinene posude s hranom i razni ukrasni predmeti, stoga Babin škoj predstavlja vrijedno arheološko nalazište.

Mletačka pogranična stražarnica (16. stoljeće)

Dvoetažna stražarnica, očuvana u oko 70% izvornog stanja, svjedoči o burnoj prošlosti između turske i mletačke Dalmacije. Pogranične stražarnice su utvrde građene za potrebe efikasne zaštite teritorija i njihovih stanovnika od vojnih invazija. Smještene uzduž granice na povišenom i sigurnom mjestu, s kojega stražari mogu neometano promatrati okolicu, u 16 . st. predstavljaju iznimno važne strateške objekte. Dok je Turska zaposjela jača starohrvatska utvrđenja nešto dublje u svom dijelu teritorija, Mletačka republika gradi čitav niz objekata na cijelom potezu kopnene granice i to neposredno uz graničnu crtu.
Granicu, koja sve do 1699. g. prolazi sredinom Vranskog jezera, Mletačka republika nadzire djelovanjem svojih vojnih odreda. Takva vojna jedinica mogla je brojiti oko 80 muškaraca starosti od 18 do 36 godina, sposobnih za rukovanje oružjem, koji su za stražarenje bili plaćeni u novcu ili biškotu (suhi kruh).
Stražarnice su imale i funkciju carine za robnu razmjenu i poštu, gdje su službenici obrađivali dokumentaciju za uvoz i izvoz robe, te prikupljali carinska davanja na uvezenu robu. Regulirali su trgovinu, pazeći da roba i stoka koju su donosili trgovci s istoka nisu zaraženi, tada čestim smrtonosnim bolestima, poput kuge.

Stari grad Vrana – Benediktinski samostan (9.-16. stoljeće)

U Vrani su se dugo čuvali simboli vlasti (insignije) Hrvatskog kraljevstva, radi čega i hrvatsko-ugarski kralj Koloman dolazi na krunidbu u Biograd na Moru, najbližu kraljevsku rezidenciju.
U 9 st. izgrađen kao benediktinski samostan posvećen sv. Grguru, stari grad Vrana obuhvaća veliki zemljišni posjed te dragocjenu riznicu u kojoj se nabrajaju: srebrna škrinjica sa moćima sv. Grgura, križevi, kaleži te dvije zlatne krune ukrašene dragim kamenjem. Kralj Zvonimir građevinu zajedno sa cijelim posjedom i svim bogatstvom, povodom svoje krunidbe u Solinu 1075/76. godine poklanja papi, čime Vrana postaje prvo stalno sjedište Vatikana na istočnoj strani Jadrana. Uz pomoć pape, kao vlasnika posjeda, vitezovi templari ovdje sto godina kasnije, jakim bedemima i kulama, učvršćuju svoj položaj, no već u 13 st. templarski red se raspušta.
Tijekom ostatka srednjeg vijeka grad zadržava prvorazredni politički položaj poznat kao “samostan svih samostana” u posjedu Ivanovaca. Turska uprava u 16. stoljeću Vranu preuređuju u vojnu utvrdu gdje boravi vojska od 150 konjanika i 100 pješaka, a pri njenom oslobađanju 1648. godine, Mletačka vojska utvrdu temeljito razara pa do danas ostaju sačuvani tek obrisi njenog prvobitnog izgleda. Slavna prošlost nekadašnjeg središte crkvene, političke i vojne moći danas je obrasla u draču, no drevne zidine tek čeka ponovo otkrivenja još skrivenih tajni njenih brojnih vladara.

Tradicionalna bunja (19.-20. stoljeće)

Kamene kućice ne nalazimo posvuda, nego su nekom neobičnom, još neutvrđenom pravilnošću, rasute po jadranskom krajoliku. Bunje su služile težacima kao poljsko sklonište od iznenadnih vremenskih nepogoda, izuzetno bitno u ono vrijeme kad medicinska skrb nije bila razvijena ni lako dostupna. Mnoge su nastale upravo u vrijeme vinogradarske groznice u 19. stoljeću, kad je štetnik filoksera uništilo francuske i talijanske vinograde, ali još jedan niz godina poštedio Dalmaciju. Vino je na europskom tržištu postalo izuzetno dragocjeno i skupo, omogućilo je vlasnicima vinograda bogaćenje kroz samo nekoliko berbi, stoga se je zrelo grožđe pred berbu danonoćno čuvalo. Kamene kućice imaju razne nazive (kažuni, komarde, čemeri, pudarice, poljarice, trimi, torete…), ali sve imaju jedinstveno konstrukcijsko rješenje nepravog svoda i građene su isključivo od kamena (bez veziva) i bez drvene krovne konstrukcije te predstavljaju vrijednu kulturnu baštinu.

Maslinici Modrava

Modrave, prostor na uskoj krškoj prevlaci između Vranskog jezera i mora, prvotno su krčene radi sadnje vinove loze. Od izvađenog kamena građeni su suhozidi koji dijele obradive površine, a mnogi su toliko široki da služe kao putovi. Nakon što je vinograde krajem 19. st. uništio štetnik filoksera, murterski i betinski težaci su u manje od 50 godina do kraja iskrčili krš te posadili oko 180 000 stabala maslina, formirajući tako ovaj raskošan maslinik površine 12 km², koji je godišnje davao čak 60 tona vrijednog ulja. Jaka zima 1956. g. uzrokovala je smrzavanje preko 90% maslina, čime počinje postepeno zapuštanje cijelih Modrava. Iako je danas velik broj maslinika zarastao i napušten, radionicama rezidbe maslina i suhozidne gradnje za obnavljanje pristupnih putova i suhozida, potiče se vlasnike na obnovu maslina i razvoj ekološkog maslinarstva.

Vidikovac na brdu Majdan

S brdašca Majdan pruža se pogled na cijeli ornitološki rezervat. Samo 20 metara od biciklističke staze nalazi se odmaralište i promatračnica za ptice.