Povijesni pregled

Vrana u antičkom razdoblju

Vranski bazen je od najranijih vremena prepoznat kao lokalitet koji je svojim gospodarskim značenjem i ljepotom oduvijek privlačio pozornost veleposjednika. Arheološki ostaci na lokalitetu “Crkvine”, izvoru Pećina, te na drugim mjestima rubnog područja vranskog blata govore o nekoliko rimskih poljoprivrednih imanja “Vile rustice”. Fragmenti rimskih natpisa ugrađeni u Maškovića han i drugi pronađeni na trasi rimskog akvedukta potvrđuju veliku gospodarsku aktivnost Carstva na ovom području.

Spomenuti akvedukt izgradili su rimski graditelji od Vrane do Zadra da bi uspješno doveli vodu do morske razine u samom Zadru. Ovaj vodovod nije samo snabdjevao Zadar nego i sve usputne Vile rustice. Vransko područje je u Rimsko doba po sačuvanim zapisima i kartama bilo vrlo važna trasa rimskih javnih puteva. Posebno je zanimljiva “Scardonska magistrala”, a to je vrlo frekventna cesta koja je vodila od Aenone, preko Jadera, Blandone do Scardone. Cesta je izgrađena u ravnoj liniji i što je za stare puteve od posebne važnosti prolazi uz brojna vrela. Neki od ovih izvora sačuvali su do danas predrimske nazive.

Vrana u srednjem vijeku

Starohrvatsko naseljenje Ravnih kotara ostavilo je još više podataka i nalaza. Vrana je okružena kraljevskim gradovima: Ninom, Biogradom, Kninom i Šibenikom. Kotari se još mogu nazvati metropolom stare Hrvatske države, naime, poznato je da su svi hrvatski velikaši imali po jedan mali posjed u kotarima koji bi im poslužio za boravak u toku Sabora koji su često trajali i po mjesec dana.

Vrana se izdvaja i svojim geopolitičkim položajem nalazeći se u središtu između utvrda: Nadina, Perušića, Ostrovca i Skradina, pa je stoga i zadnja pala pod Osmanlije 1537. godine.

Sama tvrđava “Castrum Aureanae” oko kojeg se kasnije razvilo naselje, spominje se već u IX. stoljeću. U XI. stoljeću ondje se nalazi samostan Benediktinaca (Sveti Grgur), koji je Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir darovao 1076. godine Papi. Papa upravo na toj okolnosti osniva papinsku sloboštinu “pontifitiam libertatem”, a zatim i templari, koji po nastanku od Benediktinaca preuzimaju upravu samostanom i njegovim imanjem 1136. godine. Ukinućem reda 1312. godine samostan prelazi u ruke Ivanovaca.

Svoj veliki društveni utjecaj Vranski prior zasnivao je na tome što je samostan bio izuzet iz jurizdikcije lokalnih biskupa, pa niti vladari ni plemstvo nisu mogli bez posljedica zadirati u njihova prava.
Templari su novi “viteški red” koji je osnovan 1136., a ujedinio je dva tada najpopularnija ideala: vojnički i monaški. Uprava im je bila uređena u posve vojničkom duhu, od samog početka odlikovali su se velikom hrabrošću.

U Vrani su se nalazili i znakovi kraljevskog dostojanstva kojim su se služili papinski legati prilikom krunidbe hrvatskih i hrvatsko-ugarskih vladara. Time je u osobi Priora vranskog u doba Ivana Paližine (priorata) bila koncentrirana velika crkvena, politička i vojnička moć.

Uskoro su međutim domaći Vranski priori imenovani banovima. Cijeli opisani državni politički i crkveni ustroj bio je proveden zbog već pokrenutih Križarskih ratova protiv nadolazeće islamske ekspanzije.
Vrana je na tom planu imala izuzetno povoljan geostrateški položaj. Najznamenitiji među Vranskim prirorima je glasoviti Ivan od Paližne, koji se istaknuo u pobuni kraljice Elizabete i njezine kćeri Marije, nasljednice kralja Ludovika I. Hrvatski ban Ivan Paližna se u tom sukobu angažirao na strani bosanskog kralja Tvrtka Kotromanića.
Među Vranskim priorima važno bi bilo istaknuti hrabrog Petra Berislavića (1517-1520), koji se istaknuo u borbama s Osmanlijama. Poginuo je u osmanskoj zasjedi na Vražjoj gori kod Korenice 1520. Vranski zakonik je važan povijesni dokument iz XV. stoljeća, a sastavljen je od 33 članka, vrijedio je za područje Vrane i okolice te pokazuje administrativno-sudsko ustrojstvo toga tvrđavskog naselja s jakim elementima hrvatskog običajnog prava.
Od povijesnih osoba pored osmanskog razdoblja valja svakako spomenuti braću Francesca i Luciana Lauranu (Vranjane), poznate renesansne slikare porijeklom iz Vrane koji su se školovali i djelovali u Italiji. Sačuvana su mnoga njihova djela.

Vrana u osmanskom razdoblju

Poslije bitke na Sigetu 1526. ne postoji više organiziranog otpora osmanskoj najezdi, pa tako i Vrana pada u osmanske ruke 1527. godine pa sve do 1648. godine.

Zbog straha od nepoznate azijske vojske koja je ispred sebe žarila i palila, domaće Vransko stanovništvo napušta Vranu i bježi u selo Betinu na otoku Murteru, a djelomice i u južnu Istru. I danas Betinjani imaju velike masline u “Modravama” na prevlaci između mora i Vranskog jezera koje nije palo pod Osmanlije. Grad Vrana i podgrađe naseljava se isključivo stanovništvom muslimanske vjeroispovijesti, a okolicu nastanjuje pravoslavno vlaško stanovništvo. Prilikom oslobođenja Vrane 1648. u mjestu su zatečene tri džamije koje su odmah skupa sa utvrdom porušene. Osmanlije su zauzimanjem temeljito preuredili tvrđavu držeći u njoj posadu od 150 pješaka i 100 konjanika.

Od znamenitih osoba iz Osmanskog doba mora se spomenuti Jusufa Maškovića, vjerojatno porijeklom iz Vrane ili Pakoštana. U Pakoštanima je sve donedavno postojala loza obitelji Maškov. Mašković je kao domaći nadaren mladić ubrzo zapažen od Osmanskih velikodostojnika, te je na njihovu želju 1643. godine postao “silahdar” (čuvar oružja na dvoru, a nedugo zatim drugi vezir i carski savjetnik). Godinu dana poslije imenovan je zapovjednikom mornarice (admiralom) Osmanske flote.

Zapovijedao je Osmanskom flotom u kandijskom ratu te uspio od Mletaka zauzeti Kretu (Kandiju). Zbog milosrđa prema zarobljenim Mletačkim vojnicima odrubljena mu je glava 1645. po nalogu samog sultana. Za sobom je ostavio važan spomenik islamskog graditeljstva, najzapadniji postojeći Osmanski spomenik u Europi. Naime, pred kraj službe, a i bojeći se sudbine većine dostojanstvenika na porti, odlučio je podići jedan važan javni objekt u svom starom kraju u kojem je vjerojatno i sam mislio dočekati starost daleko od dvorskih spletki. Povjerio je Durakbegu 16 000 reala 1644. godine da gradi i nadzire han. Njegovom smrću obustavljena je gradnja i han nikada nije dovršen, međutim sačuvan je u dobroj mjeri do današnjih dana.