Selice Vranskog jezera

GRLICA (Streptopelia turtur)

Šarena ptica iz porodice golubova rado boravi kraj vode pa je ljeti možemo vidjeti uz drvenu poučnu stazu u ornitološkom rezervatu Vranskog jezera.

Lako je prepoznajemo po uzorku na tijelu u obliku malih pločica, naglašenim narančasto-smeđim rubovima pera i uočljivim prugama na bočnim stranama vrata. Upravo te karakteristike razlikuju je od gugutke, slične vrste iz iste porodice, koja živi u blizini ljudskih naselja te se ističe sivom bojom perja i tankim crnim „ovratnikom“.

Grlica za život koristi različita šumska staništa u blizini poljoprivrednih površina. Hrani se sjemenkama, žitaricama i voćem. Iznimno je plaha ptica, a njezina populacija je u zadnjih 16 godina smanjena za gotovo 50%, što je vjerojatno posljedica intenzivnog lova kojem je izložena tijekom preleta preko mediteranskog područja te mijenjanja poljoprivrednih praksi.

Njezin pjev „turrrr turrrr turrrr“ podsjeća na predenje, a odatle joj potječe i latinsko ime turtur. Grlica je jedna od najkasnijih ptica selica koja kod nas rijetko dolazi prije kraja travnja, a svoj put natrag, na jug Afrike gdje zimuje, počinje već u rujnu. Simbol je zaljubljenih.

ČAPLJA DANGUBA (Ardea purpurea)

Ova samozatajna i plaha ptica simbol je Parka prirode Vransko jezero. Tršćak ornitološkog rezervata Parka jedino je gnjezdilište ove vrste u primorskom dijelu Hrvatske. Na našem području boravi u toplom dijelu godine nakon što stigne iz Afrike.

Strane glave i vrata kod odraslih su ptica crvenkastosmeđe i tamno isprugane. Leđa su tamnosiva, a gornja strana krila ima ljubičasto-smeđi premaz. Obojanost tijela joj omogućuje da se izuzetno dobro stopi s okolinom zbog čega se u trsci teško zamjećuje. Parovi se gnijezde zajedno i to u gustim tršćacima. Građu gnijezda, kao i brigu o jajima te ptićima preuzimaju oba roditelja.

Baš kao i ostale ptice dugih kljunova, vitkih vratova i dugačkih nogu, čaplja danguba se može vidjeti kako gaca po plitkoj vodi u potrazi za žabama, ribama i kukcima. Prilikom lova djeluje nepomično po čemu je vrsta dobila ime „danguba“, iako je zapravo riječ o ptici koja strpljivo čeka svoj plijen.

VELIKI TRSTENJAK (Acrocephalus arundinaceus)

Pjev mužjaka velikog trstenjaka jedan je od sigurnih znakova da je sezona gniježđenja u ornitološkom rezervatu Parka prirode Vransko jezero pred vratima. Njihovo glasanje podsjeća na glasanje žaba, a sastoji se od niza ponavljajućih tonova „karra-karra-krie-krie“ kojim obilježavaju i brane svoje teritorije.

Mužjaci pjevaju sa strška trske čime vrlo uspješno privlače ženke. Najjednostavnije ih je zamijetiti ako u smjeru iz kojeg se glasaju potražite visoku trsku koja se pregiba pod težinom ptice.

Veliki trstenjaci su kukcojedne ptice. Tijelo im je smeđe boje s gornje strane, a kremasto bijele s donje. Gnijezde u visokoj i gustoj trsci gdje provode najviše vremena po čemu su i dobili ime. Gnijezdo je u obliku pletene košarice pričvršćene za jake stabljike trske, grade ga ženke koje ujedno ptićima osiguravaju hranu. Mužjaci s druge strane hrane ženku dok leži na jajima i brane ju od predatora.

Veliki trstenjaci su kod nas prisutni od travnja do listopada kada kreću na selidbu u toplije afričke krajeve.

BJELOBRKA GRMUŠA (Sylvia cantillans)

Jedna od nekoliko vrsta grmuša koje se mogu pronaći kod nas. Gnijezdi u mediteranskim zemljama Europe i na sjeverozapadu Afrike, a zimuje na južnom rubu Sahare. Odrasle mužjake možemo prepoznati po širokim bijelim brkovima na obrazima, sivoj glavi i tijelu te crvenom prstenu oko oka, dok su ženke I mladi svjetlije sivi I smeđi.

Bjelobrka grmuša se uglavnom hrani malim kukcima i njihovim ličinkama a zabilježeno je da često jede i lisne uši na stablima, te na taj način značajno kontrolira populaciju ovog biljnog štetnika. Ova vrsta ornitolozima na području Mediterana zadaje glavobolju zbog teške determinacije ženki, ali i preklapanja različitih podvrsta koje izgledaju isto.

SLAVUJ (Luscinia megarhynchos)

Slavuj je jedna od najčešće spominjanih ptica pjevica upravo radi lijepog pjeva. Svoje mjesto je našao u umjetnosti i književnosti kao inspiracija za brojne pjesme, poslovice, bajke, knjige pa čak i opere.

Pjev mu je snažan, melodičan i raznolik – cijelo vrijeme se izmjenjuju titravi zvukovi, flautasti zvižduci te žuboreći i grgoljeći tonovi. Oprezan je, češće ga se može čuti nego vidjeti. Pjeva iz gustog raslinja, najčešće noću i u zoru. Mužjaci pjevaju da bi privukli ženku, na taj način daju do znanja da su snažni i u kondiciji.

Nasuprot raznolikom i kompleksnom pjevu, slavuj izgleda prilično jednolično. Ima neupadljivo smeđe perje s riđe-crvenim dugim repom i trticom, a trbuh mu je nešto svijetliji. Prilično je krupan za pjevicu.

Živi na rubovima šuma i obalama rijeka te u parkovima i vrtovima koji obiluju gustim grmljem. Hrani se sitnim kukcima i paucima, a ponekad i drugim beskralježnjacima.

Slavuji provode zimu u Africi, a kod nas su od travnja do rujna. Pjevaju samo u proljeće, pa se ljeti može činiti da su već otišli, no oni su tada tihi i neprimjetni. Iako su ih ljudi često lovili radi njihovog pjeva, populacije u Europi su, na sreću, stabilne.

ĆUK (Otus scops)

Ćuk, ptica iz porodice sova, veličine je tek 20-ak centimetara poput čvorka. Tijelo ćuka možemo usporediti s veličinom stisnute šake. Iako malen u usporedi s pticama iz svoje porodice, često djeluje izduženo.Nastanjuje otvorene šume, maslinike, mozaične seoske krajolike i naselja, a njegova sivkasto-smeđa obojenost perja podsjeća na koru starog drveta što mu pruža savršenu kamuflažu. Jedina je europska vrsta ćuka koja ima „uške“, odnosno dva uzdignuta čuperka na vrhu glave.

Glasanje ćuka znak je noćnog smiraja. Aktivan je noću, posebno od zalaska sunca do ponoći, kada se neprestano glasa zviždukom „ćuuk“ svakih nekoliko sekundi. Može ga se čuti u krugu od 1 kilometra.

Ptica je grabljivica, ima krupne oči koje mu omogućavaju da noću vidi plijen na jako velikim udaljenostima. Ukoliko je plijen veći, hvata ga nožnim kandžama, a oštrim kljunom ga kida na komadiće. Hrani se uglavnom kukcima, ponekad žabama, manjim sisavcima i pticama. Rasprostranjena je gnjezdarica širom Hrvatske iako je najbrojniji u priobalju. Ćuk je selica, kod nas boravi od ožujka do listopada, a zimuje u Africi.

RUSI SVRAČAK (Lanius collurio)

Rusi svračak (Lanius collurio) se sa zimovanja u južnoj Africi u svibnju vraća u Europu na gniježđenje. Pojedinačno putujući noću, mužjaci većinom stižu nekoliko dana prije ženki. Na otvorenim staništima s raštrkanim grmljem hrani se kukcima ili sitnim kralješnjacima koje nabada na trnje da ih lakše pojede. Kako bi se utvrdilo kuda sele kod nas je od 1991 – 2009 prstenovano ukupno 5 470 svračaka od kojih je ponovno ulovljeno samo 9. Najveća udaljenost koju je neka od prstenovanih jedinki rusog svračka prevalila iznosi 1 223 km.

Ova vrsta ovisi o tradicionalnoj poljoprivredi na ruralnim mozaičkim staništima te manjim korištenja pesticida možemo pozitivno utjecati na njenu, zasada stabilnu populaciju.

LASTAVICA (Hirundo rustica)

Lastavice, baš kao i ostale malene ptice dugih ušiljenih krila, veći dio vremena provode u zraku, gdje okretnim letom i velikim ustima hvataju sitne kukce kao što su mušice i komarci. Mogu se vidjeti i u niskom letu iznad tla, smatra se tad predviđaju nadolazak lošeg vremena. Zanimljivo je da lastavice piju u letu tako da se spuste do površine vode i grabe ju otvorenim kljunom. Zbog kratkih i relativno slabih nožica ne kreću se često po tlu.

Prepoznatljive su po račvastom repu kojeg čine dva dugačka i tanka repna pera. Kod mužjaka su ta dva pera duža kako bi privukli ženke. Gornji dio tijela je crn s tamno plavim odsjajem, trbuh je svijetao, a lice i grlo su crveni.

Lastavice su vjesnici proljeća. U naše krajeve dolaze kako bi se tu gnijezdile. Gnijezda uglavnom grade uz kuće, u stajama, kolibama ili ispod mostova. Njihovo gnijezdo je otvoreno s gornje strane, a građeno je od blata, sline i biljnog materijala. Vjeruje se da lastavice donose sreću obitelji u čijoj kući saviju gnijezdo.

Jedan od najljepših prizora lastavica na području Parka je ujesen kad se pred zalazak Sunca okupljaju u velikom broju iznad zlaćanog tršćaka u kojem noće. Tu provode neko vrijeme kako bi se nahranile i nagomilale zalihe masti prije nadolaska zime i povratka na jug.

PUPAVAC (Upupa epops)

Jedna je od neprepoznatljivijih vrsta ptica Europe, toliko jedinstvena da se ne može zamijeniti za niti jednu drugu vrstu. Pupavac je pješčano-ružičaste boje s crno-bijelim prugama na krilima i kukmom na glavi koja se uzdiže kao u indijanskog poglavice. S dugim savijenim kljunom ubada u zemlju tražeći svoj plijen, a to su razni kukci, crvi, pauci, mali gmazovi i vodozemci. Prije nego što plijen unese u usta, prvo ga usmrti udarcem u zemlju, baci ga u zrak pa potom otvori kljun i proguta. Ponekad se hrani i sjemenkama.

Naseljava obradive površine ili livade pomiješane s malim šumama i raštrkanim grmljem. Gnijezdi se u dupljama starih stabala te u šupljinama zidova ili stijena. Gnijezdo oblaže mahovinom, travom, lišćem i borovim iglicama, a ponekad i konjskim gnojivom zbog čega poprimaju neugodan miris. Mladunci izlučuju i smrdljivu izlučevinu iz žlijezde na trtici što se smatra obrambenim mehanizmom. Neobično ime ove ptice, Upupa, zapravo je onomatopeja kojom se oponaša njezino karakteristično glasanje kojim brani svoj teritorij.

Odrasli ponekad zauzimaju neobičnu pozu tako što čučnu, rašire noge i krila, a kljun upere u nebo. Odatle im potječe narodno ime pupavac nebogled. Da su ljudi oduvijek bili naklonjeni ovoj zanimljivoj ptici dokazuju slike po zidovima hramova i grobnica u drevnom Egiptu.

Pupavac je ptica selica koja zimuje na jugu Afrike, gnijezdi diljem Euroazije, a kod nas je prisutan od travnja do rujna. Češći i brojniji je u Dalmaciji dok je u kontinentalnom dijelu Hrvatske sve rjeđi i rjeđi. Strogo je zaštićena vrsta.

ZLATOVRANA (Coracias garrulus)

Ovog proljeća dočekujemo i zlatovranu koja na jedina preostala gnjezdilišta u Hrvatskoj, Ravne kotare dolazi nakon dalekog putovanja s juga Afrike. Zlatovrana seli samostalno ili u manjim skupinama tijekom dana. Jednom kada stigne u Hrvatsku nada se pronaći stabla s dupljama poput topola u blizini svojih hranilišta, ekstenzivnih poljoprivrednih površina i pašnjaka. Ove godine kroz projekt “Zajedno za zlatovranu” na području Parka prirode i Vranskog polja kroz volontersku akciju posađeno je 150 mladih topola koje će i u budućnosti dočekivati zlatovrane.

Izvori ilustracija: Wikipedia, www.rct.uk, www.oldbookillustrations.com.

Priprema tekstova o pticama selicama te izrada „Plakata dobrodošlice“ dio su jedne od nekolicine edukativnih aktivnosti koje se provode u suradnji s Udrugom Biom i to u sklopu projekta „Revitalizacija i povezivanje atrakcija Parka Prirode Vransko jezero“.